PREDAVANJE

PETAK / 18.09.2015 / 05:30

Inzularnost kao ograničenje ili turistički resurs – primjer otoka Sveca



Otok Sv. Andrija, kao dio pučinskog arhipelaga istočnojadranske obale, od antičkog do recentnog razdoblja održava kontinuitet geostrateških, pučkopredajnih i graditeljskih osobitosti. No ponajviše od svega, on podjednako opstoji u fantazmagorijama njegovih nekadašnjih žitelja kao i u povijesnim činjenicama, na tragu mita i stvarnosti. Otočna povjesnica ukazuje na neobičnu živopisnost; od stradanja engleskih mornara zbog kojeg je na zemljovidima stekao epitet Vražjeg otoka, preko grobova neobično korpulentnih ljudi i njemačkog bombardiranja talijanskog brodovlja u Drugom svjetskom ratu, pa do nebrojenih brodoloma pod dubokim morem njegovih obala. Teško je zamisliti da je ovaj klisurasti greben ne tako davne 1951. godine imao 51 stalnog stanovnika, a još teže da je na njemu koncem 18. stoljeća podignut tvornički pogon za proizvodnju borove smole. Nekadašnji stanovnici uglavnom su se bavili ribarstvom i vinogradarstvom, a u skladu s općim trendom depopulacije manjih i pučinskih otoka na Jadranu, ista je definirana smrću posljednje stanovnice koncem prošlog tisućljeća. Smatra se da je otok bio naseljen u prapovijesti, a osobito geoprometno značenje na jadranskim pomorskim rutama u antici i srednjovjekovlju potvrđuje brojnim hidrološkim arheološkim nalazima kao i povijesnim te kartografskim svjedočanstvima. Unutrašnjost otoka obilježavaju iznimne priče domaće maritimne usmene predaje. Jedno od takvih tumačenja kaže da na Poju, jedinoj većoj agrarnoj površini, ne raste viša vegetacija na mjestu gdje su navodno pokopane benediktinske redovnice koje su tu imale samostan. Benediktinski samostan na toj je lokaciji postojao te o njemu svjedoče fragmentarni materijalni ostaci. Druga pučka vizija vezana je za daleko poznatiji lokalitet na otoku zvan Krajicino. Prema lokalnoj legendi ilirska kraljica Teuta dala je sagraditi tvrđavu na istočnom grebenu otoka bježeći od nasrtaja pobjedničke rimske vojske. Ipak, riječ je o kasnoantičkoj utvrdi koju podiže Bizant u 6. stoljeću. U dualitetu značajnog korpusa baštinskih manifestacija nalazi se sav potencijal jednog rubnog pučinskog mikrokozmosa koji sve brže nestaje. Izlaganje će pokušati približiti važnost otoka Sv. Andrije kao iznimnog turističkog resursa te ponuditi metode rentabilne održivosti.